< prosinac, 2007 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Ožujak 2008 (1)
Veljača 2008 (3)
Siječanj 2008 (4)
Prosinac 2007 (2)
Studeni 2007 (13)
Listopad 2007 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Putovanje hippie rutom Hrvatska-Indija-Nepal

Tomvito Linkovi
Flickr.com
Foto galerija na Flickr-u

Tomvito.com
Moj homepage

Kontakt: dreadhead385@gmail.com

Ekipa koju citam
Vnukblog.com
Vnuk, IT wizard i sponzor mojeg flickr accounta (tnx jos jednom :)

Jimbo.blog.hr
Najbolja stvar u Bosni nakon cevapa i baklave


Quetta, Pakistan. Dobrodosli na Istok!

01.12.2007., subota

Podnevno sunce je przilo dok smo Boha, Dusan i ja prelazili granu. Njih dvoje mladi bracni par iz Ceske, na putu prema Indiji klasicnom overland rutom preko Paka. Upoznali smo se ujutro na autobusnom kolodvoru u Zahedanu, posljednjem iranskom gradu prije prelaska na pravi Istok. Voznja taksijem do granice traje kojih 2 sata, cijena je od 3000 do 5000 tumana, ovisno o pregovarackim sposobnostima. Boha kao prava Cehinja nam dogovara prijevoz za 4000 nakon skoro sat vremena cjenkanja i spustanja s pocetnih 5000. Govorimo o razlici od 6 kuna, ali dobro, Cesi su Cesi, ista spika kao kod nas na moru.

Pakistanci snimaju lica putnika putem webcama, ispunjavaju formular pa te salju u drugu sobu gdje je carina. Ne pregledavaju prtljagu, samo biljeze da smo usli u drzavu i to je to. Hrpa ljudi ti nudi uslugu mijenjanja novca i razne autobusne karte u svim mogucim smjerovima. Setamo se do malenog gradica s pakistanske strane, pomicemo sat unaprijed tako da sam sada 4 sata
ispred Europe.

Novac se lako mijenja, 66 rupija su 1 dolar, znaci negdje oko 5 kuna.
U birtiji koja gleda na cestu i promet jedemo rizu mijesanu s mesom za 50 rupija a zaljevamo pepsijem koji dodje 12. Plan nam je doci do Quette, pustinjskog grada udaljenog kojih 700 kilometara. Bus u stilu Lynchovih filmova stize oko cetiri. Nema nas mnogo pa prtljagu nosimo sa sobom i ostavljamo pokraj sjedala. Cesi vole putovat, jos jedan par je s nama, upoznajemo ih tokom voznje.

Temperatura po noci osjetno pada, cesta je mracna, uokolo je samo pustinja i kamen. Svakih 50ak kilometara uz cestu stoji koja usamljena vojna patrola, eventualno njih dvojica zajedno s kalasem oko ramena.
Cesi pokusavaju spavat a ja komunicirat s lokalcima koji su jako zainteresirani za sve sto imam za reci i sto mogu razumjet.
Glavni dijalekt je Urdu, unatoc tome sto je sluzbeni jezik govori ga manje od 20% stanovnika. Ostali koriste mjesavinu svega, ima ih iz Afganistana do raznih drugih pokrajina i dijelova, po boji ociju i nacinu odjevanja raspoznaje se tko je tko.

U Quetti smo rano ujutro oko 7, setamo se u potraznji za jeftinim smjestajem a pronalazimo ga u obliku hotela gdje placam jednokrevetnu sobu 150 rupija ( 12ak kuna ). Ako si u double-roomu imas privatni wc cucavac, ako nisi onda dijelis veselje sa ostalim stanarima. WC-i su im inace za onesvjestit se. U doslovnom smislu, jer toliko smrde a nema vode da ih zalijes pa mozes procjenit kakva je probava osobe koja ga ja koristila prije tebe. Operes si dupe uz pomoc kantice i to je to. Tus nisam vidio a postoje sveskupa dvije pipe gdje se mogu oprat zubi. Higijena je valjda prva stvar koja covjeka sa Zapada bode u oci. Normalno je podrigivat se, pljuvat uokolo, nije bitno da li na cesti ili restoranu koji je po izgledu i cijenama malo bolji od ostalih.

Ceste su blatnjave i pune krvi zaklanih zivotinja. Zamislite si ulicu u ciganskoj cetvrti nekoga grada na Zapadu, okupite pola Slavonije da u isto vrijeme kolje sve sto misle potrpat u frizider za zimnicu, ubacite puno dima i cudnih zvukova i to je to. Welcome to Pakistan.

Prvi dan se aklimatiziram spavajuci u sobici bez grijanja. Dobra vreca za spavanje je nuzna ako mislis opstat u Pakistanu. Hrana na cesti je jeftina, lagano ljuta i prije svega mesnata. Od raznjica do pecene piletine i kebaba, nema cega nema. Za dorucak se ide na caj. Zeleni ili crni s mlijekom i dosta secera, jako podsjeca na kavu. Uz to lepinja i jogurt ili peceno jaje. Cijena 25 rupija, prava sitnica.

Setajuci se gradom vidi se da si u pustinji. Nema parkova u kojima se mozes odmorit od buke prometa i ljudi. Sjedi se na cesti ili u raznim trgovinama i radnjama. Ljudi su ljubazni, svi znaju reci Hello Mister ili How are you tako da mi je cjelodnevna mantra Hello i I`m good spika. Cuo sam da je dobra ideja maskirat se u lokalca, bradu vec imam fale mi turban i neki pokrivac. U shoppingu mi pomaze jedan lokalac kod kojeg sam maloprije popio caj. Turban 200 rupija, ogromna marama-pokrivac takodjer 200. Kasnije se setam nazad do hotela, tu i tamo nacujem rijec taliban. Izgleda da su me zeznuli i prodali turban u pogresnoj boji. Ionako svi kuze da sam stranac, samo se jos vise smiju kad me vide s turbanom na glavi. Ali marama kojom se pokrivam kada zahladi uopce nije losa stvar. Ovdje zadnji krik mode, kod nas nesto sto se stavlja na stol. Ovdje se jede rukama, kod nas vilicom. Sto znaci jedna sitnica vise ili manje kada je sve ionako tako razlicito?

Fotkanje nije toliko jednostavno kao sto se cini. Ako sjednes na dobro mjesto preostaju ti dvije-tri minute dok se ne stvori barem desetak znatizeljnika od kojih jedan vise-manje zna engleski i postaje tvoj best friend dok si reko keks.
Sluzbeno je u Pakistanu Emergency State. Izbori bi se trebali odrzati pocetkom iduce godine. Do onda vlast drze vojska i policija kojih ima svugdje na cesti. Na glavnim raskrscima su utvrde s tenkovima. Zeznuto za fotkat, uglavnom dolazi policija i tjera te da ides dalje. Ali drotovi su jako ljubazni, bio sam danas na caju u policijskoj postaji. Dvije prostorije, u velikoj spava njih 20ak, u manjoj je glavni oficir i elektricna pec. Izgledaju kao celjad sa sela, svi u pidjamama dok ne moraju obuci uniformu. Pokazuju mi kalase, made in Pakistan. Situacija je zapravo dosta opustena, kada se uzmu sve okolnosti u obzir. Nisam imao nikakvih problema, glavno pitanje koje mi postavljaju je da li je bilo kakve frke i svi me upozoravaju da su oni drugi u toj i toj odjeci losi ljudi.

Pristup internetu je jeftin, 20 rupija sat ali zato jako spor. Sutra ujutro idem vlakom u Peshawar. 35 sati voznje na hladniji sjever gdje bi vec moglo biti snjega. Plan mi je u iduca dva tjedna stici do Chatrala, pokrajine na samom sjeveru Pakistana i granici s Kinom. Tamo se odrzava zimski festival u trajanju od nekoliko tjedana. Viza mi istice 28.12. tako da cu vjerojatno provesti hladan Bozic vamo na sjeveru a za Novu godinu pokusati doci do Indije.
Iduci post i vise fotki mozete ocekivati za cetiri dana, cim stignem u Peshawar i smjestim se u jeftinom hotelu. Do onda pozdrav svima :)

_MG_7780

_MG_7727

_MG_7691

_MG_7638






































- 15:40 - Komentari (30) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.